Otvorih prozor, uzeh te u zagrljaj i pronesoh kroz kuću (srećom pa svi spavaju inače bi izbacili i tebe i mene zajedno). Sedosmo na stepenice ulaznih vrata. Vrpoljio si se, eto, tek toliko, dok nisi našao savršeni sklad i svoje mesto u mom naručju. Onda si se umirio i taman kada pomislih da mogu da odahnem i nastavim da uživam u odlasku noći i buđenju jutra pojavio se..
-Ne spavaš?
-Ne. Malo su mi pomerili težište misli, nekim razmišljanjima i sedoh da ih smirim..
-I Marko je tu?
-A mačak, k’o mačak.. Nikad ne spava noću. Usunjao se u zagrljaj i evo ga sad mirno prede. Baš njega briga što Srbija nema more… A ti Meseče? Ni ti ne spavaš?
-Krenuo sam upravo na počinak, teška je bila ova noć, sva u oblacima, jedva se dokopah malo vedrine da ti se javim..
-Nešto da mi kažeš?
-Samo da sam te sanjao.
-Mhm.. Lepo ili i ne baš?
-Sanjao sam neko prostranstvo, kao polje, tako nešto. Naoblačilo se, hoće kiša, sprema se pljusak a vetar duva kao sumanut. Stajasmo ti i ja, sami, svoji, a opet kao i da je bilo ljudi oko nas. Ti si drhtala iz straha i bojala se svaki put kada bi zagrmelo. Htedoh da ti ponudim svoj plašt od mesečine da se ogrneš i sakriješ.
-Pa što nisi?
-Pobegla si.
-Baš neočekivano od mene- rekoh kroz smeh – Što sam pobegla ovog puta? –radoznalost je bila jača.
-Htela si da se sakriješ od pljuska. Tražio sam te, gledao gde si, izvirivao da te nađem, a kiša je padala, navala oblaka na to polje, mogla se meriti prosutim biserima sa jedne ogrlice. Odjednom i iznenada.
-I? Šta je bilo onda? Prosto mi je fascinantno da sam uspela da se sakrijem od tebe koji sve vidiš.. –bejah malo zajedljiva.
-Uspela si.. Nigde te nije bilo. Ljudi oko mene su bili suvi. Ubrzo je i kiša stala. I ti si se vratila. Pokisla kao miš. Do gole kože. I tvoj roze dzemper je bio mokar. Skroz na skroz.
-Roze dzemper? Ti znaš da ja volim dzempere, ali roze to nikad! Nešto nije u tom tvom snu baš kako treba. Uostalom ti si se sigurno dobro ismejao što sam pokisla, premda da je san potrajao – sigurno bi me „izgrdio“ što sam pobegla, a u sebi bi se smejao, meni tako mokroj, kao miš..
-Nemaš ti pojma, uvređena, svoja.. Moja najveća briga bila je gde ću tako mokru da te sakrijem, da se ne razboliš.. –reče ti i ode.
Jutro je svanjavalo, mirnoću je remetio samo cvrkut ptica …
Jos se nije rodio ko ce Lunu a i mene u roze obuci 😀
Neka sami nekada stavimo ruzicaste naocari i to je previse!
Oh sad mi je lakse! Vec sam pomislila da sam „izrod“ 😀
Eh..
fin i brizan taj Mesec.
samo se molim Bogu da ga ne upoznam na nacin koji cu ga upoznati ako ne zavrsim sve planirano. 🙂
Opet ti sa tvojim „rokovima“ 🙂 cccc..
sta cu ja, kad mi zanimljivije da citam blogeri sta napisu nego ovo sto moram
e da bas sam se zadrzao jedno sat vremena kod perlice na blogu… opet sam u fazi filozofiranja – mozda utice ovaj mlad mesec na mene – sta ti mislis 😀
Mislim da si ti definitvno mesecar 🙂 a ko utice i zasto to ne znam 🙂 ali drago mi je pa nisam sama 🙂 🙂
mesecar sam zato sto moram, ali tako slatko bih otisao da spavam
Povratni ping: Jubilarni 200-ti post i baš #pratipetak #followfriday :) « Uspesi, padovi i život uopšte
život je užasno (da ne koristim neki drugi termin) težak, zato su tu ružičasti snovi zbog ravnoteže 🙂
🙂 Nisi ti za dzabe sanjar u prolazu 😉
jesam džabe! neće niko ni cvonjak da da 😆
Hm zanimljiva interpretacija onog poznatog ili manje poznatog. Uglavnom nije uvek bitna tacka gledista nego ko gleda ili slusa u ovom slucaju. 🙂
U potpunosti se slazem sa tobom 🙂 za divno cudo 😉
Taj Mesec koji sve može da vidi, imam utisak da samo tebe gleda, ali onoliko opet koliko mu ti to dozvoliš, tj. ako ti ne odlučiš drugačije u nekom momentu…
Sa brigom je već drugačije, makar to ne možeš da mu zabraniš…
Uživam svaki put onoliko, čitajući tvoje priče Luno.
Ne znam zašto mene obaveštava Reader o pristignuću tvojih novih postova. Svaki put uredno kliknem za svaki slučaj i ništa:-(
Mozda te to obavestava o „komentarima“ 🙂 sumnjam da ce te u skorije vreme obavestiti o nekom novom tekstu. Nema tame da bih je obasjala mesecinom. ..
AJD AJD, napiši nešto, predugo si na leer-u 🙂
Bijeg je izbor, rece jednom Mjesec meni, iako je znao da moram pobjeci pa makar i pokisla.
Al osta i u kapima.